Stojim
pred fotografskim portretom snimljenim dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Vrijeme prolazi. Sekunda, dvije..., tri..., minuta... Koliko je vremena potrebno
da bi se promotrila jedna fotografija? Prema današnjim standardima, koje dobrim
dijelom diktiraju jeftini TV spotovi, radi se o desetinkama, jer tko ima vremena
za gledanje, promatranje, za uočavanje detalja? A tek za proživljavanje
osjećaja koji samo jedna, jedina fotografija u nama može
probuditi? Kakav nedopustiv luksuz za čovjeka 21. stoljeća.
No, mogu li reći nešto u obranu ovoga svoga iracionalnog
postupka?
Inspirirano
radovima starih majstora
Fotografija:
Mario Hrvačić
Za
početak, ta fotografija, gledano s aspekta današnjeg vremena,
ima jedan sasvim atipičan razlog nastanka. Ona nije nastala zbog puke
činjenice da je naprimjer digitalna, pa stoga u svom nastanku besplatna!
U vrijeme kada (za mnoge) snimanje ne stoji ništa, a izrada tek kunu
ili dvije, nepojmljivo je da samo vrijednost fotografskog materijala premašuje
iznos nadnice za cjelodnevni rad.
Ne, neću uopće opisivati fotografiju. Neka mi ne zamjere
svi
dobri pisci, ali kao fotograf dopustit ću si ovom prilikom
posegnuti za frazom "jedna slika vrijedi kao tisuću riječi..."
.
No,
želim ponešto napisati o onome što se iščitava
"između redaka". Ta je fotografija očito važna portretiranoj
osobi. Vidi se to iz, za tu prigodu, brižno pripremljene odjeće,
frizure, a ponajviše iz izraza lica. Kako pomno izabran trenutak! I
svjetlost i sjena, sve je na svome mjestu. Ništa, baš ništa
na toj fotografiji ne bi trebalo mijenjati, a k tome, sve je napravljeno bez
Photoshopa! Evidentno je da je i fotografu - portretistu fotografija važna.
On je čovjek, koji je možda svu svoju ušteđevinu uložio
u fotoaparat, pa još godine u stjecanje znanja i mnogo vremena u svrhu
pripreme za svaku pojedinačnu fotografiju.
I
u 22. stoljeću glazbenici će učiti od Bacha ili Beethovena,
a ako su orijentirani na pop i rock glazbu, od Beatlesa... U isto vrijeme
mi, fotografi, možemo puno naučiti od starih majstora.
Na
kraju, što je najvažnije za dobru (portretnu) fotografiju? Dignitet,
znanje i energija koje ulaže fotograf, kao i trud i vrijeme koje je spremna
uložiti portretirana osoba. Od posebnog je značenja i komunikacija
koju fotograf i portretirana osoba ostvaruju. Kao što besluhi pjevač
(a takvih ima i na našoj estradi) može svojom interpretacijom
unakaziti i sasvim solidnu pjesmu, tako i loš fotograf može inače
lijepu i simpatičnu osobu prikazati neprivlačnom, da ne kažemo
ružnom. Taj "sitni" detalj ponajviše ovisi o senzibilitetu
fotografa, a iščitava se iz svake njegove fotografije.
tekst
i fotografije: Mario Hrvačić
Sve
fotografije uz tekst izrađene su postupkom ručne izrade.
